ŠESTI DAN - Marijin hod: u vjeri ne u gledanju

Usporedba s Abrahamom pomaže nam shvatiti značenje Marije prisutnosti pod križem. Ova usporedba predložena je od samog anđela Gabrijela u Navještenju, kad govori Mariji iste riječi koje su bile rečene Abrahamu: “Bogu ništa nije nemoguće” (Iv 18,14; Lev 1,37). Ali to je posebno vidljivo iz činjenice. Bog je obećao Abrahamu da će imati sina, iako su on i njegova supruga nerotkinja u poodmakloj dobi. I Abraham je povjerovao. Također i Mariji Bog navješta da će imati sina, bez obzira na činjenicu što ona ne poznaje muža. I Marija je povjerovala. No Bog još jednom ulazi u Abrahamov život i traži, ovaj put, da žrtvuje vlastitog sina kojeg mu je sam On dao  i za kojeg je rekao: “Izak će imati potomstvo”. Abraham, i ovaj put, sluša.

I u Marijin život, također, Bog dolazi drugi put, tražeći je da dopusti, zapravo da bude sudionica, u žrtvovanju Sina, za kojeg je rekao da će vladati zauvijek i da će biti velik. I Marija je poslušala. Abraham se uspeo s Izakom na goru Moriu i Marija se za Isusom uspela na goru Kalvariju. Ali od Marije je tražio puno više nego od Abrahama. Bog je u posljednji trenutak zaustavio Abrahama i on je natrag dobio sina živa. Marija ne. Ona je morala prijeći tu ekstremnu liniju smrti, bez povratka. Sin joj je ponovno vraćen, ali tek kada je skinut s križa.

Jer je hodila u vjeri, ne u gledanju, Marija se nadala da će se u nekom trenutku promijeniti tijek događaja, i da će biti prepoznata nevinost njenog Sina. Nadala se pred Pilatom, ali uzaludno. Nadala se na putu prema Kalvariji, ali uzaludno. Bog je išao prednjom. Nadala se u podnožju  križa, prije nego je zabijen prvi čavao.

Nije bilo moguće. Nije li možda bila uvjerena da će joj Sin uzići na prijestolje Davidovo i da će zauvijek vladati nad prijestoljem Jakovljevim? Nije li dakle ovo tu, križ, Davidovo prijestolje? Tako Marija se “nadala protiv svake nade” (Rim 4,18); nadala se u Bogu, čak i kad je nestao posljednji razlog ljudskog nadanja.

No sada ćemo iz ove usporedbe izvući jednu nužnu posljedicu. Ako je Abraham, za ono što je učinio, zaslužio da se nazove “otac svih nas” (Rim 4,17) i “naš otac u vjeru” (Rimski kanon), onda Mariju slobodno može nazvati “majkom svih nas” i “našom majkom u vjeri”, ili “majkom Crkve”? Bog kaže Abrahamu: “Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim … jer naroda mnogih ocem ja te postavljam” (Post 17,5.22,16).

Isto, ali puno jače, on (Bog) sada govori Mariji: Jer si to učinila i nisi mi uskratila svog Sina, svog jedinog Sina, blagoslovit ću te svakim blagoslovom. Postavljam te Majkom mnoštva naroda!”

S. talijanskog prevela: s. Stjepanka Stanić