OSMI DAN - Vapaj Kristove ljubavi

Evanđelisti Matej i Marko ovako opisuju Kristovu smrt: “A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh” (Mt 27,50; Mk 15,37). “Kraxas phonè megale” na grčkom, “Clamans voce magna” na latinskom. U kriku umirućeg Isusa prepoznajemo veliki misterij na koji se nesmijemo oglušiti. U evanđeljima je zapisno da ga je ispustio kad je bio uzdignut, a i to je Evanđelje. Sve ono što je, u Isusovu životu, ostalo neizgovoreno i neizrecivo riječima, sakupljeno je u ovom kriku. S njim je Isus ispraznio svoje srce od svega  što je ispunjalo njegov život. To je krik koji nadilazi stoljeća, najveći od svih ljudkih krikova: veći od ratova, boli, radosti, očaja.

Isusov vapaj na križu je porođajni krik. Rađa, u ovom trenutku, novi svijet. Ruši veliku “dijafragmu” grijeha i vodi pomirenju. To je u isto vrijeme bio krik patnje i ljubavi. “Ljubio je svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio (Iv 13,1). Ljubio ih je do zadnjeg daha! Kakava božanska snaga opterećuje ovaj krik Kristov, onaj tko ga je živa slušao odmah razumije što je uzrokovalo ovaj krik. Zapisano je da je satnik koji je stajao nasuprot, vidjevši ga kako je izdahnuo, rekao:  “Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” (Mk 15,39). Nakon toga postao je vjernik.

Moramo jednostavno prihvatiti ovaj krik ljubavi, moramo dopustiti da uzdrma našu utrobu, da nas promijeni. Ako li ne, naši Veliki petci prolaze uzaludno.

 S talijanskog prevela s. Stjepanka Stanić