Dvorac Lužnica
Autor teksta: Tomislav Čegir
Dvorac je Lužnica jednokatni, poput mnogih drugih u Hrvatskom Zagorju, a prema izvorima vjerojatno je nastao na položaju nekadašnjeg kaštela. Strukturalna je zasebnost toga dvorca iznimna, jer ističe se taj arhitektonski pothvat ugaonim kulama. Cilindričnog oblika, postavljene na vanjskim uglovima, te su kule zapravo barokna obrada renesansnog motiva. Dakle, naslijeđe su graditeljske tradicije. No, njihova namijena nije obrambena, ne predstavljaju zahvat nalik utvrdi, niti nadzor ulaza, već su izravno namijenjene stanovanju, te su prije svega izraženi sastojak osebujne scenografije.
Zasebnost je dvorca u Lužnici uočljiva i u prisutnosti središnjih i kutnih istaka vanjskih pročelja. Taj rizalit ističe se upečatljivom veličinom potpuno u suglasju s ostalim elementima građe dvorca. Pritom je nužno razmotriti i razlike rizalita u odnosu sa cjelinom dvorca. Ako u većem dijelu prvog kata dvorca primjećujemo primjerene prozore pravokutnog oblika, prozori rizalita znatno su veći, sukladni sa samim istakom izduženijeg i profinjenog oblika, polukružnih gornjih završetaka. I dekoracija je tog dijela raskošnija, iako se i ostatak izvanjske građe dvorca odlikuje bogatstvom fasadne dekoracije. I upravo istaci pročelja svjedoče o nerazlučivoj prožetosti vanjskog i unutarnjeg dijela arhitektonske strukture, jer rizalit u vanjskom volumenu naznačuje strukturalnu važnost glavne dvorane prostorno otvorene i prema jugu, kao i prema sjevernoj, dvorišnoj strani.
Posve je lako uočljivo da su pročelja obrađena plastično, no izražena je i razlika prizemlja i kata. Ako je prizemlje rustično, prije svega da bi se naglasila raznovrstnost dvaju površina, na prvom katu u poljima ispod lučnih vijenaca natprozornika smješteni su figuralni reljefni ukrasi. Poprsja su to ljudskih likova, podjednako i muških i ženskih koji u izvedbi sežu i do karikaturalnosti.
Važnost pročelja u sklopu dvorca Lužnica naglašena je i balkonima s obiju strana. Ograda je balkona od kovanoga željeza, a čini se da je i njena datacija nešto kasnija, jer sadrži inicijale Levina Raucha, a zanimljivo je primjetiti da je balkon unutrašnjeg dvorišta veći, ali manje raskošan od balkona okrenutog otvorenom prostoru.
Nužno je spomenuti i razmjerno neuspjele pregradnje u unutrašnjim kutovima dvorišne strane, pregradnje neogotičkog stila koje nisu izvorne, već ih smještamo duboko u 19. st. Tako izvanjska građa dvorca u Lužnici večinom iskazuje očite odrednice baroknog stila, označnice koje odraz nalaze i u samoj njegovoj unutrašnjosti.
Kako je posrijedi jednokatna građevina, potrebno je napomenuti da su prizemlje i podrum bili namijenjeni posluzi i gospodarskim potrebama, dok je prvi kat bio namijenjen višim društvenim slojevima. Upravo zbog toga već u svodovima hodnika primjećujemo i razliku u izvedbi. Svodovi su prizemlja šturi, nema ukrašavanja njihove izvedbe, dok u svodovima prvog kata uočavamo i slikovne naznake. I ta dva namjenom odvojena prostora povezuje središnje stubište smješteno u predvorju, na čijoj rezbarenoj vertikali pronalazimo i vjerojatnu godinu izvedbe 1791. , a valja istaknuti ogradu stubišta na prvom katu, ogradu upečatljive izvedbe.
Hodnici su smješteni uz unutrašnju stranu dvorca, a uz njih nalaze se sobe, pravokutnog oblika prostorija, zanimljivih oblih svodova. Već je oblikovanjem pročelja istaknuta glavna dvorana smještena u samoj središnjoj osi dvorca. Nažalost, izvorni je namještaj uglavnom izgubljen u žrvnju protoka vremena, pa možemo pobrojati tek kaljeve peći što datiraju iz druge polovice 19. stoljeća, kamenu balustradu stubišta, te četiri ugrađena ormara u glavnoj dvorani. Nastanak tih ormara smještamo u razdoblje kasnog baroka, a ističu se rezbarenim vratima, kao i ukrasima na dovratnicima s florealnim motivima. Možemo spomenuti i podatak da ugrađene ormare pored dvorca u Lužnici, nalazimo tek u dvorcu u Gornjoj Bistri.
Za razliku od mnogih dvoraca Hrvatskog Zagorja u kojima kapela zauzima prostor što povezuje obje etaže, kapela Svetog Križa u ovom dvorcu nalazi se samo na katu. Profinjene je izvedbe i kasnobaroknog, dakle rokoko inventara. Datacija je središnje kapele znatno kasnija i nužno je naglasiti da je nastala u ranijoj prenamjeni dvorca.
Lužnica
Autor teksta: Tomislav Čegir
Bez ikakvih poteškoća možemo ustvrditi da su barokni dvorci Hrvatskog Zagorja, pa tako i Lužnica izgrađen krajem 18. st., nastali pod izravnim utjecajem srednjeeuropskog, poglavito austrijskog baroka. Dakako, nije posrijedi bilo tek oponašanje uzora, već složena prilagodba izvornih arhitektonskih obilježja zemljopisnim uvjetima zagorskog okružja, kao i gospodarskim i društvenim uvjetima Hrvatske u razdoblju prestanka neprestane opasnosti turskih prodora.
Dvorac Lužnicu zasigurno uvrštavamo u skupinu istovrsnih trokrilnih dvoraca. Porijeklo takvog tipa arhitekture pronalazimo u renesansnom četverokrilnom dvorcu. U graditeljstvu trokrilnih dvoraca dokida se zatvorenost građevine prema izvanjskom prostoru, te se stvara višekrilna arhitektonska struktura, raznolikih dimenzija, što osim središnjeg obuhvaća i dva bočna krila, obličja nalik slovu U. Takav je dvorac jednom stranom izraženo otvoren spram perivoja i samog krajobraza.
I upravo u površnoj usporedbi ovog dvorca s nekim od arhitektonskih ostvarenja istog tipa možemo ustanoviti i njegove strukturalne zasebnosti. Tako je, primjerice, nedvojbena ispravnost tvrdnje da tek nešto ranije tijekom 18. st. sagrađen dvorac u Gornjoj Bistri predstavlja najznačajniji pothvat u povijesti barokne arhitekture Hrvatskog Zagorja. Međutim, već u tlocrtu možemo uočiti razlike u odnosu spram Lužnici, jer taj je dvorac strukturom nalik potkovi. Iako trokrilni, dužinom, pa i završecima bočnih krila iskazuje svojevrsno zaklanjanje prema okruženju, djelomično izdvajanje unutrašnjeg dvorišta i raskošne arhitekture od pogleda. Dvorac je u Lužnici strukturom tlocrta znatno kraćih bočnih krila nalik otvorenom slovu U, ne očituje potrebu za skrivanjem od pogleda i njegova je otvorenost posvemašnja. Otvorenu ritmičnost tlocrta možemo postaviti i u odnos s dvorcem u Popovcu, dvorcem izraženog odnosa s okružjem, čiji tlocrt ipak još daje naznake o izvedenosti iz renesansnog modela.
Rat i poraće
Autor teksta: Zaviša Kačić-Alesić
Drugi svjetski rat se, naravno, osjećao i u Lužnici. Sestre su neprekidno morale dvorac i okolicu braniti od prolazečih vojski, ali, istini za volju, ni od jedne nisu trpile maltretiranja. Ratnih se godina živjelo skućeno i skromno. Nedostajalo je radne snage i ogromno zemljište časne nisu mogle obrađivati same. Naravno da su zbog toga trpjele i kuće koje su namirnice dobijale iz Lužnice.
Završetak rata je donio nove nevolje. Svakom je poznato kako su komunističke vlasti gledale na katoličku crkvu. Ogromni djelovi zemljišta su sestrama oduzeti u orgijanju nacionalizacije, a ostavljen im je samo najuži pojas oko samog dvorca u kojem je zemlja najnekvalitetnija i najneplodnija. Osim toga, veliki broj sestara je ostao bez posla u bolnicama, školama i praktično svugdje gdje su do 1945. radile. Može se bez pretjerivanja reći da im je u pitanje došla gola egzistencija. Uz siromaštvo umirujuće sigurno nisu djelovala ni smaknuća svećenika ili montirani proces zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija Viktora Stepinca. Ipak, sestre nisu klonule duhom. Uhvatile su se u koštac s novonastalom situacijom i uz Božju pomoć opstale. Zanimljivo je da i u tim teškim godinama druge i komunističke Jugoslavije broj novih zvanja praktično nije opadao. Dolazak demokracije i uspostavu neovisne i samostalne države Hrvatske sestre su, samo se po sebi razumije dočekale s uzdahom olakšanja. Danas Lužnica, nastavlja tradiciju ali na jedan posve novi i humani način.
Marijin dvor, Lužnica je mjesto u koji ste svi dobro došli.
Dobrotvorna i prosvjetna djelatnost
Autor teksta: Zaviša Kačić-Alesić
U skladu s karizmom svoga osnivača sv. Vinka, sestre nisu dvorac i okolicu koristile samo u gospodarsko-ekonomske svrhe. Lužnica je bila poprište i neposrednog dobrotvornog i prosvjetnog rada. Svakog su dana siromasi kucali na vrata samostana i uvijek dobijali obrok, a u slučaju potrebe i prema mogućnostima i komade odjeće i obuće. Djecu iz okolice koju su sestre pripremale za Sakramenat prve svete pričesti uvijek bi u jutro tog svečanog dana dočekao obilni svečani doručak. Sušne 1935. godine, zbog velike nestašice hrane je u Hrvatskoj organizirano zbrinjavanje djece, posebice iz krških krajeva. Od siječnja do kolovoza 1936. je u Lužnici boravilo dvadeset i sedmero mališana. O brizi sestara najbolje svjedoči svekoliki veliki napredak djece koja su im bila povjerena. Djeci je osigurano i prvopričesničko odjelo. Na rastanku sa setrama su mališani plakali iako su se vraćali svojim obiteljima.
1940. godine je u Lužnici otvorena i Ženska gospodarsko-domaćinska škola. Zbog nadolazećeg ratnog vihora škola nije dugo mogla raditi, ali nije ostala bez uočljivih korisnih posljedica za žene iz okolice.
Marijin dvor
Autor teksta: Zaviša Kačić-Alesić
Samo je po sebi razumljivo da se sudbina dvorca naglavce preokrenula kada su njegove vlasnice postale časne sestre. Simbolično je bilo i to što one nisu kupile inventar pa su Rauchovi svoje stvari odnjeli sa sobom. Njihov je luksuzni namještaj zamjenio daleko skromniji i tako je jedan dvorac postao samostan. Od tada on nosi naziv «Marijin Dvor» prvenstveno stoga što se u njemu od početka nalazi kapelica posvećena Majci Božjoj, ali ga se i među sestrama najčešće i dalje naziva jednostavno Lužnica.
Vrlo često se u kontekstu Lužnice čuje i pitanje: «Što će časnim sestrama dvorac?». Zaista, zašto su zapravo sestre kupile jedan dvorac i to ne bilo kakav? Zašto baš Lužnica?
Prvenstveno zato što je taj dvorac uključivao i ogroman zemljoposjed. Naime, u doba kada su časne kupovale dvorac, a bilo je to teško vrijeme velikosrpske hegemonije u prvoj Jugoslaviji, sestre nisu imale riješen mirovinski status. S obzirom da je broj sestara gotovo neprekidno rastao počeo je postajati problem i smještaj i zbrinjavanje sve večeg broja umirovljenih sestara. Jednim udarcem je ubijeno više muha. Starije su sestre dobile smještaj, a čitava Družba mogućnost bavljenja poljoprivredom i stočarstvom. Tako je samostan prehranjivao sam sebe i još značajno pomagao i matičnu kuću u Zagrebu i siromašne bolesnike iz bolnice Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici, također u Zagrebu. Naposlijetku, Lužnica je postala najidealnije mjesto za odmor sestara. U tišini posjeda najbolje se prikupljala snaga za nove napore, a sestre studentice su je rado birale kao mjesto pripreme za ispite.
Posla je bilo previše da bi ga sestre mogle obavljati same. Zaposleni su i stalni, a gotovo uvijek je bilo posla i za sezonske radnike. Posjed je zaista bio velik; 71 jutro oranica, 7 jutara vrta, 80 jutara livade, 89 jutara šume i tek 23 jutra neplodnog tla.
